Studentski list "Mladi diplomati"

Moj doživljaj Indije

Objavljeno: 30. Travanj 2013.
Kad sam nakon nekoliko tjedana razmišljanja donijela konačnu odluku da zaista otputujem u Indiju, jedino što sam tada osjećala bili su ogroman strah i znatiželja. Najviše sam se bojala kukaca (što za mene nije čudno jer se kukaca bojim i u Hrvatskoj ) koji su u meni budili nikad prije doživljeni strah. No sva sreća da se ispostavilo da taj moj strah nije bio opravdan. Prljavština i ljudi također su budili određeni strah u meni jer sam se naslušala svakakvih priča od strane različitih osoba, a i puno čitala o tome, pa nije ni čudno da je sve to u meni izazivalo strah i znatiželju istovremeno. A zapravo onog trenutka kad sam stupila na indijsko tlo, svi su moji strahovi nestali, samo je znatiželja bila sve veća. Doživjela sam šok izlaskom iz zračne luke. To što smo udisali mislim da se ne može nazvati zrakom. Količina vlage u zraku bila je ogromna i sve to zajedno izazivalo je peckanje u mojim plućima, no i to se s vremenom smanjilo. Svaki dan našeg putovanja bio je zanimljiv i poseban na svoj način. Teško je u jednoj stranici sažeti svaki dan za sebe, stoga ću se osvrnuti isključivo na ono što je mene fasciniralo, očaralo i na ono što mi se urezalo u sjećanje za sva vremena.

Prvo na što bih se osvrnula svakako je vjera. Fasciniralo me kako je sve ono što se može vidjeti na ulicama Indije upravo odraz onoga u što svaki od njih vjeruje. Bilo da se radi o odjeći, nakitu koji nose ili nekoj ceremoniji koja se odvija na ulicama, popraćenoj gomilom sljedbenika određene vjere. Najviše je hinduista, čak 80 posto, no mene su najviše od svih (hinduista, muslimana, budista, kršćana) zadivili sikhi, bez obzira na to što ih je svega 2 posto u Indiji. Posjet njihovu hramu u New Delhiju na mene je ostavio velik dojam. Promatrajući muškarce s turbanima na glavi (kojima skrivaju kosu koju ne smiju šišati) i žene prekrivenih glava, osjetila sam neku čudnu pozitivnu emociju. Djelovali su mi nekako iskreni, stekla sam dojam da vjeruju srcem i dušom. Pripadnike sikhizma može se prepoznati i tako što nose jednostavnu srebrnu narukvicu te su tako stalno povezani sa svojim bogom. Bez obzira na to što sam srcem i dušom kršćanka, svaki doticaj s indijskim vjerama u meni je izazivao emociju, jednostavno sam se ježila. Drugo na što bih se osvrnula jest Taj Mahal. Nešto što čovjeka ostavlja bez daha, i to bez pretjerivanja. Mogu reći da sam proputovala dosta i vidjela raznih građevina, no moram priznati da me ni jedna dosad nije oborila s nogu. Teško mi je riječima opisati taj doživljaj; to se jednostavno mora vidjeti i doživjeti. Naravno, sama građevina, uz stvarnu ljepotu, dobiva na ljepoti zbog razloga gradnje takvog mauzoleja. Smatram da svaka i najmanje romantična duša ne može ostati ravnodušna na to kako je suprug ispunio posljednju želju svojoj supruzi, pa tako nisam ni ja. Sljedeće što bih spomenula glavni je grad Indije – New Delhi. Kako u svim gradovima Indije koje smo obišli, tako i u New Delhiju, osjeti se jedan duboki trag koji su ostavili Englezi. Jedna je od zanimljivosti ta što se ljudi rođenjem svrstavaju u kaste i to im nekako određuje cijelu budućnost jer iz kaste ne mogu pobjeći. New Delhi je grad s oko dvadeset i dva milijuna stanovnika, ali je fascinantno kako bez obzira na toliku brojku oni odlično funkcioniraju. Na cesti se mogu vidjeti i automobili, rikše, bicikli, pa čak i krave i konji. Semafori, trake i zebre za njih gotovo kao da niti ne postoje, no bez obzira na to vidjeli smo svega samo jednu prometnu nesreću, što je samo još jedan dokaz kako se dobro snalaze. S obzirom na to da smo najviše vremena proveli u tom velikom gradu, moglo bi se reći da sam njega najbolje i upoznala te doživjela njihovu klasičnu svakodnevnicu. Bilo mi je neopisivo teško naviknuti se na to da ujutro moram započeti dan bez kave, što je meni kao pravoj ovisnici o kofeinu predstavljalo problem. No hvala Bogu na divnim ljudima poput našeg prijatelja Indijca koji se svim silama trudio olakšati nam boravak u Delhiju i prikazati nam indijsku stvarnost i njihovu svakodnevnicu bez ublažavanja. Uza sve lijepe građevine u Delhiju i ostalim gradovima koje smo posjetili, svakako me očarao Lotusov hram. Iako je to hram posvećen ljudima koji su sljedbenici bahaizma (vjere koja je razmjerno mladog podrijetla, monoteistička je te se zalaže za jedinstven međunarodni sud), u njega su dobrodošli ljudi iz svih društvenih sfera, bez obzira na njihovu vjeru ili etničku pripadnost. Stoga ga ta spoznaja čini još ljepšom i toplijom građevinom. Za sam kraj ovog osvrta ostavila sam ljude s kojima smo imali prilike susresti se u Indiji. Toliku toplinu i dobronamjernost nisam imala priliku doživjeti nikad u svoje dvadeset i tri godine života. Ljudi u Indiji nezamislivo su siromašni, spavaju na ulici, jedu s ceste, stalno prose, preživljavaju sa svega jednim dolarom dnevno, ali bez obzira na sve navedeno oni su izuzetno dragi, smireni i sretni. Teško je to riječima opisati, oni se smiju očima, iskreno i iz dubine duše. Emocije koje su određeni ljudi izazvali u meni ne mogu se mjeriti ni s jednim osjećajem koji sam dotad doživjela. Vrhunac svih emocija proživjela sam pretposljednjega dana našeg putovanja, kada smo posjetili školu koju vodi jedna predivna gospođa i sve to kako bi toj siromašnoj dječici omogućila da se školuju, iako nažalost za to nemaju dovoljno prihoda. Imali smo priliku susresti se s djecom koja su toliko skromna da, kad bismo im poklonili dvije čokoladice, vratili bi nam jednu i dali nam do znanja kako im je jedna čokoladica i više nego dovoljna. U takvim trenucima čovjek shvati kako je ono materijalno toliko nebitno te kako je za sreću potrebno isključivo biti skroman i ne suditi svijet oko sebe na temelju onoga što netko nosi na sebi, već na temelju toga kako ti se nasmije.

Bilo kako bilo, ovo putovanje za mene je bilo putovanje života. Puno sam naučila, kako o sebi, tako i o svijetu oko sebe, plakala i smijala se. No sve to ne bi bilo tako emotivno i kvalitetno da nije bilo divnih ljudi oko mene koji su mi pomogli da sve to proživim i doživim baš onako kako treba. Stoga mogu još samo nadodati da se ovakva životna iskustva ne doživljavaju dvaput u životu i upravo ću se zbog toga cijeli život s osmijehom na licu sjećati ovoga putovanja.

Autor: Dora Jurjević
  • Erasmus charter for higher education

    EU projekti - Projekti financirani sredstvima Europske Unije

  • Razvoj i perspektive međunarodnih odnosa

    Uspostavljanje visokoobrazovnih standarda kvalifikacija u sektoru međunarodnih odnosa, diplomacije i održivog razvoja

Kako bismo poboljšali vaše iskustvo prilikom korištenja web stranice, koristimo kolačiće (eng. cookies) i slične tehnologije. Ako nastavite s pregledom stranice, smatrat ćemo da ste suglasni s navedenom uporabom. Više informacija »