Studentski list "Mladi diplomati"

Nadnice i rad

Objavljeno: 12. Studeni 2015.
„Ne pitaj što tvoja država može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za svoju državu.“ (John F. Kennedy, inauguracijski govor od 20. siječnja 1961.)
        
Ove riječi navele su me na razmišljanje o tome što to ja kao pojedinac, ili pak društvo, mogu učiniti za svoju državu. Naime svaki je pojedinac slobodan u svome razmišljanju, no treba biti odgovoran te tu slobodu i zadržati u ostvarivanju ciljeva. Kada govorimo o slobodi, definirat ćemo je kao stanje nezatvorenosti. Slobodna volja sposobnost je donošenja racionalnih odluka koje kontroliraju djelovanje, odluke i izbore. Uz slobodu je vezano trošenje, a upravo to trošenje određuje samo potrošačko društvo.
            
Za kapitaliste je potrošnja upravo ono što žele, dok rad i proizvodnja nemaju tako svijetlu reputaciju. Pogledamo li to iz današnje perspektive, vidimo da je odnos ljudi prema radu negativan te da se koncept rada ne cijeni kao nekada. Mnogi ljudi nisu spremni obavljati poslove za koje smatraju da su ispod njihova nivoa časti, bilo da je to povezano s visinom nadnice ili njihovim sposobnostima. Dakle ljudi će radije biti nezaposleni, sada govorim generalizirajući stanje u našoj državi; primjerice radije će živjeti od državne pomoći nego raditi za nekoliko stotina kuna više. To je jasan pokazatelj odnosa ljudi prema instituciji rada. No bilo bi neumjesno generalizirati sve ljude kao lijene ili bezobzirne jer ima i onih kojima je stalo do posla. Gubitak posla nije samo financijska katastrofa, nego i osobna. Stanje bez posla i novca ljude baca u depresiju; dolazi do svađa, razmirica ili pak duševnih boli. Iz toga će pak na kraju proizaći dvije stvari: čovjek ostaje u takvom stanju ili to stanje na primjer liječi potrošnjom, odnosno odlaskom u šoping.

Ako zavirimo u povijest kapitalizma, prisjetit ćemo se klasnog odnosa (odnos poslodavac – radnik), čije temelje crpimo iz učenja Karla Marxa i Maxa Webera. Karl Marx tvrdio je kako kapitalizam može oživjeti tek kad se na tržištu radne snage susretnu vlasnik sredstava za proizvodnju i slobodni radnik. Kapitalizam je dakle shvaćao kao klasno društvo čija je ključna karakteristika borba između vlasnika sredstava za proizvodnju i radnika, odnosno buržoazije i proletarijata kao dviju nosivih klasa. Max Weber tražio je elemente kapitalizma u drevnim društvima, što je omogućeno široko shvaćenim kapitalizmom kao bogatstvom u optjecaju – konkretno u stjecanju dobiti u trgovini. Weber je ipak razlikovao moderni kapitalizam zapadnih društava kao drugačiji oblik kapitalizma koji se nije pojavio nigdje drugdje, a koji karakterizira racionalna organizacija formalno slobodnog tržišta rada.


Kada danas gledamo na te odnose, vidimo da se temelje na konkurenciji, komandi i promjeni; isto tako, kapitalisti se natječu s kapitalistima, a radnici s radnicima. Nadalje, činjenica jest da neki poslovi nisu dobro plaćeni, no stava sam da je bolje raditi za nešto nižu nadnicu nego živjeti na tuđi račun. Čini mi se da kod nas vrijedi pravilo „bolje biti snob, nego rob“. Rad se percipira kao svojevrstan robovlasnički odnos te radnici nerijetko imaju osjećaj da su izrabljivani te da služe kao dio nekog većeg mehanizma kojim poslodavci zgrću velike zarade, a njima daju tek malen dio. Mislim da upravo ta mišljenja (odnosno objektivno stanje da je rad naporan i definiran i opterećenjem i naknadom) dolaze do rijetkih pojedinaca, koji se onda pitaju: zašto bih radio kada mogu ukrasti? Ili zašto bih radio kada mogu biti na nečijoj pomoći ili milosti? U našem društvu fenomen je imati više, a raditi manje: netko bi kupio mercedes, a nema novca, pa će podići kredit samo da vozi takav automobil. No to je pogrešna ideja o poslu, te iz toga možemo zaključiti: ako rad nije onakav kakav treba biti, puno je razloga za to, no to ne znači da se ne može popraviti; potrebno je sagledati organizaciju rada, organizaciju poduzeća. John Locke utemeljio je potrebu za državom u funkcioniranju prethodnog – prirodnog stanja. Prirodno stanje odlikovala je sloboda i jednakost među ljudima, a prirodni zakon kao razum učio je ljude da ne nanose štetu jedni drugima. No potreba da se svatko sam brine za održavanje toga stanja te pristranost u rješavanju vlastitih sporova nameću potrebu za društvenim ugovorom, odnosno državom, koja upravo potvrđuje i održava razumno prirodno stanje kao jamstvo života, slobode i vlasništva.
Mogli bismo reći da je ovo izvrsna misao, teza, no situacija je ipak drugačija. Ljudi su kivni na državni sustav, na sebe međusobno, radnici na vlasnike, vlasnici na državu, i to se ciklički ponavlja. Radnici žele što manji rad, ne prenaporan rad, a što veće nadnice, dok kapitalisti žele visoke profite. Sve smo više suočeni s lošom situacijom na svjetskom tržištu, ljudi su nisko obrazovani, svi su izgledi protiv njih, a zbog toga ih hvata malodušnost i depresija. Spomenut ćemo dva ekstrema: prihvaćaju biti dio parazitske vojske koja živi na račun poreznih obveznika ili stječu određeno obrazovanje i utvaraju si da su najbolji, primjerice državni službenici koji se uzdignu makar i jednu stepenicu unutar hijerarhije državnog aparata – koji kod nas sve više podsjeća na karikaturu Hobbesova „Levijatana“. Velika birokracija unutar koje se pojedinac ne može snaći. Odvija se „rat sviju protiv svih“. Ljudi u državnim službama, npr. zaposlenici u pošti, bunit će se kako imaju malu plaću, dok ni liječnici nemaju puno veću plaću od službenika, ali imaju puno veću odgovornost te k tomu ne smiju ni protestirati i štrajkati jer time ugrožavaju tuđe živote. Ono što želim reći jest da čovjek koji manje radi više se buni od nekoga komu je teže i ima veću odgovornost.

Uzet ćemo još jedan primjer: država svake godine daje poticaje za poljoprivrednike. No kad bi u optjecaj došao netko tko želi otvoriti firmu za izradu mikročipova, ne bi dobio poticaj, već bi u krajnjem slučaju, ako nema novca, morao podići kredit. Ako malo bolje pogledamo, vjerojatnost je da će država više profitirati od firme mikročipova nego od prodaje maslina. Poticaji su dobri, ali ovim primjerom želim pokazati da je i poljoprivrednik privatni poduzetnik te da na raspolaganju ima više rješenja nego jednostavno tražiti poticaj od države. Svakog mjeseca može uplaćivati u osiguravajući fond te na kraju nadoknaditi štetu, ukoliko ga zadesi, ili pak dobiveni novac od proizvodnje, ako ima mogućnosti, pametno uložiti. Na primjer, kupiti još zemlje umjesto da kupi novi automobil. Puno je ljudi koji su navikli na određene poteze prijašnje države. Danas svi čekaju da se izgradi nasip – država treba izgraditi nasip – no sve to mora platiti iako nema novca, a nitko ne bi sam pokušao nešto učiniti. Naravno da je tako lakše, ali kada pogledamo 25 godina unazad, vidimo da je država imala javni komitet i taj je komitet osnivao javne radove koji se nisu naplaćivali. Mi živimo u kapitalizmu, i kapitalistima je potreban stvaran ljudski trud – pravi rad – i upravo i samo taj rad može proizvesti robe koje će kapitalist prodati kako bi postigao profit. No uza sve to, ljudi trebaju naučiti biti odgovorni. Tržište rada jest to na kojem radnici prodaju svoje radno vrijeme i zauzvrat dobivaju nadnice; u tom su slučaju poslodavci tražitelji, a radnici ponuđači radnog vremena. Na svakom tržištu javlja se konkurencija ili sukob, a smanjenje nadnica, ako do toga dođe, povećat će nezaposlenost umjesto da je smanji.

Ono što iz sve ovoga možemo zaključiti jest to da je cilj kapitalista stvaranje profita; ako je profit veći, veća je i zaposlenost. Bitan je rad radnika te se zbog toga čini da poslodavci imaju moć nad radnicima, no s obzirom na stanja velikih davanja i sve manjih primanja, dolazi do velikih neslaganja i manje potrebe za radom i ostvarivanjem prihoda jer se ulažu veliki napori, a primaju male nadnice. No nikada neće postojati apsolutna zaposlenost, te iz tog razloga moramo prihvatiti činjenicu da moramo raditi, pa makar nam to bilo mrsko jer, kad bi svi pustili kormilo i napustili brod, došlo bi do potopa.
  • Erasmus charter for higher education

    EU projekti - Projekti financirani sredstvima Europske Unije

  • Razvoj i perspektive međunarodnih odnosa

    Uspostavljanje visokoobrazovnih standarda kvalifikacija u sektoru međunarodnih odnosa, diplomacije i održivog razvoja

Kako bismo poboljšali vaše iskustvo prilikom korištenja web stranice, koristimo kolačiće (eng. cookies) i slične tehnologije. Ako nastavite s pregledom stranice, smatrat ćemo da ste suglasni s navedenom uporabom. Više informacija »