Studentski list "Mladi diplomati"

Željka Lovrenčić, Boris D. Biletić i Mladen Machiedo predstavljaju hrvatsku književnost na sajmu knjiga u Čileu

Objavljeno: 29. Studeni 2013.
Od 30. listopada do 6. studenoga 2013. hrvatski književnici Boris Domagoj Biletić, Mladen Machiedo i Željka Lovrenčić boravili su na sajmu knjiga u glavnome čileanskom gradu Santiagu, a potpisan je i Ugovor o uspostavljanju veza i suradnji između Društva hrvatskih književnika te Filozofskog i humanističkog fakulteta Čileanskoga sveučilišta. Tim smo povodom razgovarali s dr. sc. Željkom Lovrenčić, koja već dugi niz godina povezuje hrvatsku i južnoameričku književnost, odnosno književnost španjolskoga govornog područja.
 
Kakve dojmove nosite iz Čilea?
 
Iz Čilea, kao i uvijek, nosim sjajne dojmove. To je predivna zemlja u kojoj žive srdačni i neopterećeni ljudi. Bilo je lijepo i usuđujem se reći korisno, a naši domaćini, čileanski akademik i pjesnik hrvatskih korijena Andrés Morales Milohnic te predsjednik Iberoameričke zaklade, pjesnik i fotograf Teodoro Elssaca, potrudili su se maksimalno iskoristiti naš boravak i organizirali nam mnogobrojne nastupe i aktivnosti. Gostovali smo na sajmu knjiga u Santiagu (FILSA 2013.), bili u mjestu Isla Negra, gdje smo posjetili kuću Pabla Nerude, te u Cartageni, u muzeju Vicentea Huidobra. Ondje su nam uz stručno vodstvo predstavljena ta dva velika čileanska pjesnika. Čitali smo svoje radove na Hrvatskom stadionu, gdje su nas ugostili predsjednik Uprave g. Rubén Marinkovic i ugledni čileanski poduzetnik hrvatskih korijena Ljubo Radnic, predstavili smo se u Iberoameričkoj zakladi, gdje smo pred izuzetno zainteresiranom i vrlo uglednom publikom govorili o svojim knjigama i održali recital Biletićeve i Machiedove poezije, koji sam ja vodila. Gostovali smo i na Filozofskom i humanističkom fakultetu Čileanskoga sveučilišta, gdje je potpisan ugovor o suradnji između Društva hrvatskih književnika i spomenutoga fakulteta, koji su potpisali dopredsjednik DHK-a Boris Domagoj Biletić i dekanica María Eugenia Góngora Díaz.

Kako je domaća publika primila hrvatske autore Borisa Domagoja Biletića i Mladena Machieda?

Boris Domagoj Biletić i Mladen Machiedo nisu nepoznati na španjolskome govornom području: njihove sam pjesme objavljivala u časopisima i na internetskim stranicama u nekoliko zemalja, pa i u Čileu, na portalu književne udruge Letras de Chile, kojoj je jedan od urednika književnik Diego Muňoz Valenzuela, te na stranici Andrésa Moralesa Milohnica. Nakladnička kuća RIL Editores, u kojoj sam dosad objavila četiri knjige prijevoda (poetski izbor petero hrvatskih pjesnika, Poesía croata contemporánea, te djela El viento de las estrellas oscuras autora Drage Štambuka, El hijo olvidado Mire Gavrana te El niño que no quería nacer Zvonimira Baloga, koja je uz Gavranovu knjigu i predstavljena na sajmu), iduće godine planira objaviti knjigu Mladena Machieda El emigrante y poemas escogidos, u kojoj se izmjenjuju pjesme u autorovu i mojem prijevodu, dok je poema El emigrante en la lengua napisana na španjolskom jeziku. Predgovor knjizi potpisuje Andrés Morales Milohnic. Oba autora predstavila su se svojim radovima u prijevodu te u izvorniku kako bi publika čula naš jezik te mi se čini da su jako dobro prihvaćeni.
Ja sam pak predstavila svoju najnoviju knjigu Od pustinje do ledenjaka – književnost čileanskih Hrvata, koju je nedavno objavio istarski ogranak Društva hrvatskih književnika.

Osim sajma knjiga (FILSA 2013.), važno je istaknuti da su istodobno održani i Dani hrvatske književnosti. Koliko takva događanja i predstavljanja mogu pomoći plasiranju hrvatske književnosti u inozemstvu?

Da, osim predstavljanja na sajmu, gdje smo nastupali s čileanskim književnicima hrvatskoga podrijetla Franciscom Martinovichem, Ástrid Fugelie Gezan i Nedom Brkić, imali smo niz zapaženih nastupa na već spomenutim mjestima gdje sam, između ostalog, govorila o djelatnosti Društva hrvatskih književnika i našim časopisima „Republika“, „Most/The Bridge“, „Nova Istra“,. „Književna Rijeka“ te o časopisu „Forum“, u kojima često pišem i objavljujem prijevode djela čileanskih autora (ne samo onih hrvatskoga podrijetla), kao i općenito o našoj književnosti. Takvi nastupi i predstavljanja izravno pomažu plasiranju naše književnosti u inozemstvu, gdje smo još uvijek nepoznati i pomalo egzotični, pa stoga izazivamo zanimanje.

Gospođo Lovrenčić, upravo ste Vi već godinama najjača spona hrvatske književnosti sa zemljama španjolskoga govornog područja i na španjolski ste preveli mnoga djela hrvatskih autora, kao i djela južnoameričkih autora na hrvatski. Koje prijevode možemo očekivati nakon ovoga gostovanja?

Na španjolski sam prevela desetak knjiga naših autora; neke nisam prevodila, ali sam ih kao urednica uspjela plasirati u inozemstvo (primjerice Povijest hrvatske književnosti Dubravka Jelčića, koja je objavljena u Meksiku), a na hrvatski dvadeset i jednu knjigu autora sa španjolskoga govornog područja. Tu naravno ne ubrajam svoje knjige i prijevode objavljivane po književnim časopisima s kojima stalno surađujem. Volim „otkrivati“ nove, suvremene autore sa španjolskoga govornog područja i predstavljati njihova djela našoj publici. Osim već spomenute knjige Mladena Machieda, iduće će godine u Meksiku biti objavljen prijevod knjige Miroslava Međimorca Historias verídicas de la Guerra Patria; sa španjolskim pjesnikom Fernandom Sabidom Sánchezom planiram objaviti izbor pjesama 50 suvremenih hrvatskih pjesnika. Inače, to je projekt panamske Vlade.
Vezano uz prijevode na hrvatski, u planu mi je objaviti knjigu stihova belgijsko-španjolskog pjesnika Germaina Droogenbroodta i roman čileanskog pisca Diega Muňoza Valenzuele Cvijeće za jednoga kiborga. A predala sam i rukopis za svoju novu knjigu.
 
Na Čileanskom sveučilištu potpisan je Ugovor o uspostavljanju veza i suradnje između Društva hrvatskih književnika i Filozofskog i humanističkog fakulteta. O čemu je točno riječ?

Radi se o dugogodišnjim nastojanjima sveučilišnog profesora Andrésa Moralesa Milohnica i mene da se na njegovom Fakultetu obnovi Katedra za hrvatski i slavenske jezike i kulturu koja je nekada postojala i koju je vodio profesor i prevoditelj Andrés Rajević. Naša je ideja da se na Katedri „Marko Marulić“ uče hrvatski jezik i kultura budući da u toj zemlji živi čak jedan posto stanovništva hrvatskoga podrijetla. Kao što sam već spomenula, Ugovor su potpisali dekanica i dopredsjednik DHK-a Boris Domagoj Biletić, a mi smo darovali knjige iz svojih privatnih zbirki. Zasad je to još samo inicijativa, ali kad se ideja ukorijeni, obratit ćemo se hrvatskim institucijama da daruju knjige i ostali materijal te pokrenuti inicijativu da se pošalju lektori i predavači.
 
Gospođo Lovrenčić, Vi ste godinama živjeli u Čileu, gdje ste predavali i djelovali kao ataše za kulturu u Veleposlanstvu u Santiagu. Može li kultura pomoći u predstavljanju i pozicioniranju neke države?

Smatram da kultura ima izuzetno važno ulogu u predstavljanju i pozicioniranju neke države, osobito ako je ona mala i kulturno bogata poput naše. Za mojega mandata drugog tajnika Hrvatskog veleposlanstva u Čileu zaduženog, između ostalog, i za kulturu, te u suradnji s tadašnjim veleposlanikom RH Franjom Blaževićem, pokrenute su mnoge stvari na području kulture koja nas je još više zbližila s pojedincima iz književnog i kulturnog života te zemlje, što nam je često otvaralo i neka druga vrata. Ne zaboravimo da u Čileu živi mnogo uspješnih akademika, književnika, znanstvenika, političara i poslovnih ljudi hrvatskoga podrijetla – spomenut ću samo Cedomila Goica i Antonija Skármetu – koji Hrvatsku smatraju svojom drugom domovinom. Veleposlanik Blažević i ja imali smo prednost jer smo otprije poznavali Čile i našu zajednicu u toj zemlji i jer govorimo španjolski pa nam nije trebalo nikakvih posebnih uvoda niti uhodavanja u posao. A kultura nam je bila „odskočna daska“ za puno stvari.
 
S ulaskom u EU Hrvatska umjetnost ozbiljnije je predstavljena u Francuskoj i Njemačkoj. Ipak, hrvatska umjetnost nije previše poznata u svijetu. Što po tom pitanju radi hrvatska kulturna diplomacija te može li se učiniti više?

Iskreno, ne znam što radi hrvatska kulturna diplomacija te ima li je uopće. Mislim da je u našoj diplomaciji sve stvar pojedinca – ako veleposlanik nije sklon kulturi, nitko se njome niti ne bavi.

Mnoge države u diplomaciju šalju istaknute umjetnike. Spomenimo Carlosa Fuentesa ili Octavija Paza. Nije li to najbolji način, prilika da se umjetnici međusobno povezuju, izgrađuju i šire utjecaj? Čini li to i Hrvatska?
 
Osim spomenutih meksičkih književnika, u diplomaciji su primjerice radili i čileanski nobelovci Gabriela Mistral i Pablo Neruda te gvatemalski nobelovac Miguel Ángel Asturias. I Ivo Andrić bio je diplomat. Suvremeni čileanski književnik Roberto Ampuero donedavno je bio veleposlanik svoje zemlje u Meksiku, a sada je ministar kulture. Čast mi je što sam prevela jedan njegov roman na hrvatski.
Smatram da su književnici i umjetnici privremeno ili stalno zaposleni u diplomaciji neke zemlje izvrstan način da se ona predstavi u najboljem svjetlu. Ali isto tako mislim da naša diplomacija više cijeni činovnike od kreativnih osoba. Tek poneki veleposlanik slučajno je i književnik ili obratno.

Razgovarao: Marko Gregur   

  • Erasmus charter for higher education

    EU projekti - Projekti financirani sredstvima Europske Unije

  • Razvoj i perspektive međunarodnih odnosa

    Uspostavljanje visokoobrazovnih standarda kvalifikacija u sektoru međunarodnih odnosa, diplomacije i održivog razvoja

Kako bismo poboljšali vaše iskustvo prilikom korištenja web stranice, koristimo kolačiće (eng. cookies) i slične tehnologije. Ako nastavite s pregledom stranice, smatrat ćemo da ste suglasni s navedenom uporabom. Više informacija »